Psihoterapija je primenjena naučna disciplina, grupa naučnih i iskustvenih postupaka, procedura i metoda, čiji je metod rada teorijski zasnovan i empirijski potvrđen, a koje imaju za cilj lečenje psihičkih problema/poremećaja psihološkim putem.
Psihoterapija se odvija u kontekstu (fizičkom, vremenskom i psihološkom), uz motivisanost za promenu i zajednički angažman u terapijskom procesu, u kom se odvija ljudski susret, koji je prepoznat kao terapeutski (od važnih autoriteta i zvaničnih tela), a krajnji cilj jeste terapijska promena. Tokom procesa, upotrebljava se terapijski odnos (psihoterapeut-klijent), iskustvene i naučne metode i tehnike (intervencije), u skladu sa stečenim znanjima, naučnim dostignućima, etičkim načelima i zakonskom regulativom. Odnos koji se uspostavlja između klijenta i terapeuta je lekovit, ako se zasniva na poverenju klijenta da terapeut poseduje znanja i sposobnosti. Poverenje funkcioniše dvosmerno, te je neophodno i da terapeut veruje u klijentovu mogućnost da razume i isprati dinamiku procesa. Nesmetana komunikacija na verbalnom, ali i neverbalnom planu, osnove su empatičkog razumevanja i intervenisanja u psihoterapiji. Terapeutova empatija za klijenta je viđena kao uvažavanje klijentovih opažanja i osećanja koliko god je to moguće duboko i senzitivno. Terapeut učestvuje u terapijskom odnosu celim svojim bićem, a terapijski odnos se vrednuje sam po sebi kao razvojno iskustvo. Dalje »